Terorija i prasak

Vlaga je i vlaži ljude. Vlaži cestu. Vlaži žene.
Srećom suho, osim žena. Za njih nikad ne znam. Euro. Pa euro ipo. Pa četriri i četrdeset.
Vozi, ja pričam. Pa gledam kartu. Pa drugu kartu koja nema veze s onim što radimo i kud idemo. Julijske Alpe. A mi pored.
Onda i casino i panoramski pogled. I more. Plavo. Vodozemac se budi.
Granica (druga).
I onda cesta u obliku slova grčke i inozemne abecede. Ili alfabeta.
I onda drndamo. Ja zovem. Gosn nadležni će biti tu.
Vjetar mi suši ulje u stanicama, more uživa u katatonoj shizofreniji, Vodozemac mi iskače iz kože. . Gosn generalni:“ JASAMNJIMAREKO… Ja sam ovdje sam grane sjeko…. Da je to moje, ja bi kamp. Za Djeca, domaća i inozemna…Ne možeš za 6.000 kuna promijeniti sanitarije…A ja njima 3 milijuna godišnje…Tu je američki kamp, naplaćuju da ti pamet stane Ja petero djece, oni okrenu na jednom. A vidi, žicom ih ogradili… DA je to moje, ja bi to na 5 zvjezdica… Meni Francuzi ofarbali igralište… I djeca…Djeca! JA njima reko, ali ista plaća radio, ne radio…Da je to moje, ja bi odma prodo…Da, da, ovdje je more za kurac sve plitko…“

Na njegovu ovu, u glavi zbrajam kvadrate i cijene zemljišta, prihode od imaginarnih golfova, elitnih restorana, priprema sportaša i wellness centara, dok gledam najblaže nagnuto zemljište na svijetu kako ulazi u pličinu, a Vodozemac se malko smiruje na njegovu onu, što je bila ova.

Ode tri sata, umjesto jedan i mi kasnimo. Palim cigaretu na suho, a to mi je robija.

Nakon tri pumpe koje ne prodaju bilo što jestivo, stajemo i kupujemo dva peciva, šunku, sir i salatu baziranu na najkvalitetnijoj majonezi u renomiranoj trgovini mješovitom robom. Za više nema vremena, treba biti profesionalan. Najlon je jamac kvalitete. Kvalitetno nam je zlo. U zemlji gastronomskih iskustava.

Na drugom tamo nas dočekuje negeneralna tajnica, jedina slavonka koja postoji na privremenom radu tamo. Gledamo nepreglednu šikaru dok gacamo po blatu. Dok me Vodozemac napušta uz njeno „ETOTUSEDJECAKUPAJU“ jer ih paze i imaju stepenice pa su sigurna. I vjetruzina jebe mater svemu razumnom osim Vodozemcu koji negdje ispod kvadrata i eura vidi duboko plavo more ispod sivih stijena u kojem želi potonuti i koji me tu i tamo cmokne u okidač fotoaparata da ovjekovječim i kuhinju, i dječje apartmane (koji imaju krevete za 16oro djece i jednog odgajatelja, ko pedofil veleposjednik), i upravnu zgradu, i apartmane, i hotel prekoputa….

Praznik je sutra, i 50 kilometara prolazim u koloni uz stereo hrkanje, a onda sa 200 na sat pokušavam. Uhvatiti dan. Carpe Diem! Računa li se kada dođeš duboko u noć?

Vaniiiiiiiiiii ići. Sutra je praznik. SVIMAJEEJESVEBLIŽE. I dobre su vijesti. Svima. Kojima? I ovdje puše. A nema vode. Ni Vodozemca….

Ali kada sviram…

DA VAM NIJE USPRKOS: EVO VAM SLIKA, LIJEPA KAO FOTOGRAFIJA.

Koliko tumačenje i provođenje zakona teško ide u korak s današnjim svijetom, svjedoče najnoviji događaji koji su ovih dana pogodili selo Ljuta u Konavlima. Cijela Dubrovačko-neretvanska županija podijeljena je nakon jučerašnje vijesti koju je potvrdila PP Dubrovačka, kako je D.P. (43) zadržan u pritvoru zbog osnovane sumnje bludničenja nad maloljetnicima. I ne bi bilo problema, niti dileme, da se tijekom postupka nisu pojavili neki krajnje neobični detalji samog slučaja.
Naime, D.P. je optužen da je u kasno poslijepodne dana 16. rujna ove godine u svojoj kući u Ljutoj održavao bludne radnje s A.H. (10), S.I. (10) i B.D. (8). Međutim, iskazi D.P., a i sve trojice maloljetnika, bacaju posebno svjetlo na ovaj slučaj, čineći ga jedinstvenim u hrvatskoj, ali i svjetskoj pravnoj praksi.
Prema iskazu D.P., tog se dana vraćao kući iz jednog dubrovačkog hotela u kojem radi kao konobar, kada je ispred poznatog restorana „Konavoski dvori“ zatekao tri gore spomenuta maloljetnika kako se igraju loptom. Kako im je lopta u jednom trenutku pobjegla u pravcu D.P., on je otišao po nju i dodao je dječacima. Dječaci su mu loptu neprestano dodavali natrag i inzistirali da s njima nastavi igru, a D.P se nakon nekoliko njihovih pokušaja doista i pridružio. Prema iskazu istražnoj sutkinji, i sam voli djecu, mada se nikada nije ženio niti imao djece. Nakon igre, koja je potrajala oko 20 minuta, djeca su mu predložila da se odmore i da odu na sladoled u obližnji restoran. D.P je, iako je isprva pristao, kasnije odbio jer kod sebe nije imao dovoljno novca budući da mu je plaća kasnila. Dječaci su tvrdili da oni imaju novca i nakon nagovaranja ga nagovorili da ipak odu na sladoled. Nakon otprilike sat vremena provedenih u restoranu, za koje i sam D.P tvrdi da su prošli u ugodnom boravku s djecom, krenuli su kući. Međutim, djeca su ga zamolila da ih odvede do svog doma kako bi im pokazao gdje živi kako bi ga opet pozvali da se igraju. Ništa ne sluteći, D.P. je pristao. Pred samom kućom, dok se, prema vlastitom iskazu, „igrao“ s najmanjim B.D., osjetio je udarac nakon čega nastaje rupa u njegovom pamćenju. Sljedeće čega je svjestan je da je bio zavezan za krevet i da se dječaci redaju nad njim izvodeći bludne radnje u njegovoj vlastitoj spavaćoj sobi. Dječaci su nakon otprilike sat vremena otišli, ostavivši ga zavezanim. Sutradan ga je pronašla i odvezala njegova majka D.P. (68) koja živi u susjednoj kući.
Iskazi dječaka se ponešto razlikuju, te oni tvrde da nisu išli na sladoled, kako tvrdi D.P., nego da su mu u restoranu platili dvije porcije ćevapčića i nekoliko piva te da ih je D.P. sam pozvao u svoju kuću i tražio da ga zavežu za krevet i tako ostave.
Dječaci, koji su pod neprestanom kontrolom dječjih psihologa i socijalnih radnika, ne pokazuju nikakav strah ili traumu, već naprotiv, jedva čekaju ponovno vidjeti D.P. i neprestano zapitkuju kada će se opet igrati. Osobito je glasan najmlađi B.D. koji neprestano pita kada će ponovno vidjeti „čika D…….“ i kada će se ponovno igrati konjića.
S druge strane, D.P. je u teškom psihičkom stanju, iznimno je rastreseni i neurotičan, a njegovu obitelj osobito brinu reakcije javnosti, ako se dozna njegov pravi identitet, osobito zbog toga što je D.P. razvojačeni branitelj i bivši vaterpolist VK Jug.
Policija i Državno odvjetništvo intenzivno rade na rasvjetljavanju ovog slučaja, a Vlada i Sabor još ne znaju kako da se odrede o ovom problemu.

Vrlo je napeto ovo ljeto. Za sada.




Skupina udvorica, prevaranata i poturica je skinula maske i pokazala svoja prava lica i namjere, urbi et orbi. Njihovu bolesnu ambiciju prati jedino njihova bolesna želja za dominacijom i nepravdom. Za one koji vjeruju da su u stanju oduprijeti se svoj malicioznosti ove kleroboljševičkokanceroznosimpatične propagande, neka pokušaju ovdje i ovdje naći zvijezdu vodilju ka višim ciljevima.








U Mostaru na oltaru, kršćanstvo i hrišćanstvo su izgubili velikog mislioca i narodnu kukavicu, dok je islandska vjera jača za 27%. Pogani provokatori su o istom doživjeli poraz i debakl ispričavši se nemušto pripitom ali trezvenom puku uz sve pjesmu i razvrat. Slava im!



Da je folk prošlost, budućnost i podgorica sviju nas, pokazala je regresivna folk skupina na čelu sa damom tanana glasa, vitih nogu i velikog srca (uslijed dugogodišnje hipertenzije i oslabljene cirkulacije), neumornog svirača i animatora masa, akceleracija i momenata sile, videoton majstora i njihovih intimusa.



Što drugo, neko se zahvaliti dobrim ljudima OKC Abrašević, na čelu s volšebnicom Tinom i pozdraviti okultnu starobalkansku magiju, simpatičnog neiskvarenog puritanca i pritajiti se do novog uzbuđenja.

3.8. u Mordor, u Mordor!!! Zlo se izbija još gorim!!!!

Pokorno javljam da su svibanjsko sunce i lipanjske kiše izblijedjeli moj veliki gubitak i da se sada osjećam toliko bolje. Sve me to bacilo u dubinu mojeg uma i pomoglo mi da shvatim kako svijet ipak ima smisla. Tako ovom prilikom najavljujem seriju velebnih koncerata kojima će obilovati za nekih 6 mjeseci nezaboravno ljeto. Koliko će se samo prijateljstava stvoriti, djece začeti, neizlječivih spolnih bolesti prenijeti, zuba i rebara izbiti i sudbina promijeniti?
Je li vaš adut mlađahno-vrckavi lipanj, ekstatično-raskalašeni srpanj ili kraljevski kolovoz? Hoće li nakon njih nešto i ostati ili će sa suncem sve otići, kao i Zlatko, kojeg se još uvijek ponekad sjetim kada vidim u Crnoj kronici da je netko pogazio babu i pobjegao s mjesta nesreće. To su bila vremena….

Mada sam uvjeren da ste već odabrali svoje favorite, za ovo sadržajima prebogato ljeto, ipak vam mogu preporučiti:

14.6.2007. 18 sati
Cest is d'Best, Zagreb
bina ispred kafića Charlie, Gajeva Ulica, Zagreb

Predizborni striptiz Ante Đapića u slatkom od drenjina ispred kafića Charlie u Gajevoj ulici u sklopu festivala Cest is d'Best. Ne propustite okusiti okus drenjina pomiješan sa mirisom pravog muškarca desne političke orijentacije, iako zlobnici tvrde da mu kazaljka naginje na lijevo.


30.6.2007. 20 sati
Mostar Intercultural festival
Klub Abrašević

Rekonstrukcija bitke na Neretvi s pravim ranjenicima koje nose:

Yul Brinner i Teška Industrija
Saša Ćeramilac
Sastav «Pepel in Kri»

i gosti.




29.7.2007. 20 sati
Belef
Kalimegdan, Beograd

Spektakularna i extrapodražavajuća «Noć WC-a» uz specijalna iznenađenje i nastup sljedećih grupa i solista:

TTIM
Gaiety
Svrsh
Čnč

Budite tamo!

Slomljena srca i u dubokoj žalosti vam javljam da moj život više nije isti. Niti slavuji više poje, niti se polja zelene, niti šume listaju, niti drumovi zavijaju kao nekad.

Nema više mog Zlatka, Radosti moje.

Zlikovska ga ruka ote ispred moga praga, tek je tri godine navršio. Jest bio zaigran i plah, sto se vragova u njemu kotilo. Ali imao je dušu.
Slomljena srca i oborena kursa, sad ide kamo ga okupatorska ruka vodi.
A bio je zlatan. Francuski. Kratak. Dizel. 206. Dizel. Zlatan. Francuski. 206. Kratak. Francuski. Kratak. Dizel. Francuski. 206. Francuski. 206. Dizel. Kratak. Francuski. Dizel. 206. Francuski. Zlatan. 206. Francuski.

Oprostite. Shrvan sam tugom.

Ako vidite takav jedan takav:
Francuski. Kratak. Dizel. 206. Dizel. Zlatan. Francuski. 206. Kratak. Francuski. Kratak. Dizel. Francuski. 206. Francuski. 206. Dizel. Kratak. Francuski. Dizel. 206. Francuski. Zlatan. 206. Francuski.

Odmah javite na VF32A8HXF43503621.

Boja je zlatni oker metalik 48, masa praznog vozila 986 kg, dužina 3822mm, širina 1673mm, a visina 1435mm. Vrsta kočnica je dvokružna. Nema ni kuku ni vitlo.

Registracija po kojoj su ga svi znali je ZG 5664 AS (ko i gazda mu….).

Broj šasije je +38598455939.

Jaaaaoooooooooooooooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Muko moja.

Ni sliku mu ne mogu staviti…….

Nakon deontološko-teleološkog okršaja sa dvije nimfomanke u vlaku, a taman prije dolaska u prijestolnicu svih prestonica, pomislih kako je teško biti nježan. U današnje doba. Osobito kad si ovako mnogo ozbiljan, a i mnogozbiljan. Povjerovah na kraju u zemunizam i napustih i kabalu i scijentizam i indijski horoskop i braću Tarabić i Tarabič i numerologiju i reiki i fen shui i dijalektički materijalizam i klasični njemački idealizam.

Ne ufajte se u svu tu elitu, ljude koji vam obećavaju prosperitet, potenciju, europska prvenstva u nogometu….

Danas nitko ne da. Evo ni ja ne dam. Ali barem ima onih koji daju. Znanje i životno iskustvo. Ako imate to ili takvo pitanje za bilo koga upućeno bilo kome, pošaljite SMS na broj +381641639007 i požalite se. Biti će vam odgovoreno. I bit ćete 37% sretniji što vam jamči Hrvatska udruga stomatologa.

I za kraj:


Ne vjerujte u reiki, vjerujte u veliki!





Slika prikazuje uvjerenog zemunistu koji je došao u dodir s drugom religijom ili filozofskim pokretom. Zar ne želite da se to dogodi i vama?

«Stani tu i čekaj me, idem dati sestrama da ti izvade karton». Hodnik je širok nekih metar i po, dug oko 20 metara. Na sredini je proširenje na 2 i po metra i tu se nalaze mjesta gdje sestre primaju pacijente. Uz hodnik su s obje strane ambulante, 6 normalnih, dječja, fizikalna i dvije sobe za sadrenje, tj. gipsaone. Oko 200 ljudi stoji, sjedi, šeće, ili ih sestre voze u kolicima. Kako koja stane i zaustavi kolica tako zakrči sve prolaze. Pomalo smrdi po bolnici, puno više po svima i po svemu. One koji su nedavno došli i u početnoj su fazi čekanja prepoznajem po nervozi. Ostale koji su tu od tko zna kada, prepoznajem po nedostatku ikakvog izraza lica. Tu i tamo nekom oči zasjaje kada neki od doktora u mikrofon promumljaju njihovo prezime i počnu se probijati kroz kordon ostalih. Sestre koje prolaze hodnikom više uopće nemaju oči. Kreću se kao šišmiši pomoću sedmog, osmog ili devetog čula kroz taj kaos. Moja fizioterapeutkinja se vraća, daje mi papire i šalje me u dječju. Pošteno. Ulazim u čekaonicu dječje ambulante. Situacija se poboljšava: mir, par klinaca i njihovi roditelji. Klinci se igraju s mobitelima, a čekanje niti ne primjećuju. Mobilni ljubimac mi zvoni 50ti put otkad sam ušao i javljam se. Nakon što napokon jednom završim s pregledom, idem kod nezadovoljnog korisnika, koji ne zna zašto je nezadovoljan. Pričam ispod glasa i obećavam da ću ostati tamo dok terenci ne završe. Dolazi neka koka, plava i glasna.
«Joj, koliko ovo traje?»
«Dugo.»
«Kojim redom prozivaju?»
«Redom kneza Branimira s pleterom.»
« Joj, ostavila sam auto na parkingu…Kolika je kazna?»
«Imate sreće, auti se i inače ostavljaju na parkingu.»
Mobitel 1, glasom od 95 dB: «Pa koookiliiii, pa di smi tiiiiii!!!!! Ma neeeeeee, nisam na pooosluu, otišla sam kod doktooraa. Ma daaa, malo me žiga lijevooo rameee. Samo nisam uspjela nać' parking pa sam morala skroz pješačit od rampe. Ma neee, onaj crveni twingo pa 'sam ti rekla da sam ga uzela još prošle godine..»
Isključujem mozak, slijede mobitel 2 i mobitel 3, a decibeli rastu. Već i klinci oko nas već lagano pizde. Plava ne jebe boga oca, pegla svoje. Milošću bogova, prozivaju me i ulazim unutra. Mladi i optimistični doktor mi uzima koljeno, udara ga, pipka, lupka i zakreće u svim smjerovima. Nije to ništa, fizikalna i par tjedana mirovanja. Košarka ništa, ostalo može nakon fizikalne. Pita me gdje radim. «Zašto mi ne spajaju televiziju? Ja potpisao prije 3 mjeseca i ništa.» Nakon slikanja koje potvrđuje doktorovu dijagnozu, zovem terence i obećavaju mi da će doktor biti spojen sutra u 11, a monteri se pravdaju da živi u pizdi materini i da se do sada nije javljao na telefon kad su ga htjeli doći spojiti. Sve im vjerujem. Dolazim na parking i pored vidim Renault kolegice iz ordinacije, i na njemu kaznu. Pored je moj, koji stoji tamo barem sat vremena duže, također bez parking karte. Na njemu ništa. Palim prema korisniku sa smiješkom na licu. Proljeće je.



Superekskluzivo: Raritetna fotografija na kojoj su Gawrun i Idolmladih uhvaćeni u predstavljanju knjiga izdavačke kučke "Kornet" u Saitama areni.

Kao prvo, sve doživljaje vezane za događaj najavljen u prošlom postu možete pročitati kod ekstremne zadnjice i brata blizanca izmjenične ljevice. Dodao bih samo da su svi ti ljudi zajedno bili doista brojni, što nije slučaj kada ih se promatra pojedinačno, i samo je donekle istina ako ih se promatra u manjim grupama. Energetska razina i euforija uzrokovana sinergijskim učincima kreativnosti nadasve su ošamutile sve učesnike i prisutne. Ponovilo se, a i hoće!

Pokorno javljam da mi je, srećom, dijagnosticirano samo skakačko koljeno, uz neke manje koštane deformacije, ali ipak neću završiti kao bivši premijer. Fizikalna terapija ultrazvukom (što će mi, nadam se, pomoći i da napokon utvrdim spol), istezanje i tretmani ledom će me kroz nekoliko tjedana vratiti na nogometne terene i trkačke (no ne betonske) staze. Sigurno ste oduševljeni kao i ja.

Život se nesmetano odvija s tisuću ideja. Upravo jutros sam zaključio da je glazba, ta zvonka radost, ono što će mi donijeti sreću. Već u prijepodne sam bio bliži ideji da se od toga baš ne živi i da je okrenutost novim poslovnim izazovima i ekspanziji ono što mi je činiti. Računam da bi mi se večeras moglo ponoviti raspoloženje od sinoć, kad mi je došlo da se ženim. Eto, u nedostatku jasne odluke, nastavljam poletno u svim smjerovima, dok ne eksplodiram. Budućnost mi se približava iz svih smjerova, kao što je to jednom napisao netko u nekoj pjesmi (Paolo Coelho?). Pokorno javljam da se upravo razvedrava pa bi ova trojba mogla završiti i s ljenčarenjem uz hladno pivo u sunčano poslijepodne, barem dok odluka ne bude donesena.

Kako slika govori više od 1000 riječi, evo slike s jednog od nastupa skupine Radost u klubu SC na kojoj je gostovao proslavljeni hrvatski pjesnik.



A na posljednjem nastupu grupe Radost! na istom mjestu u ovaj ponedjeljak bilo je vrlo ugodno. Članovi grupe Radost! su tijekom svirke kazivali decentne duhovitosti koje su razgalile sve prisutne, njih oko čak trideset i pet!

Izričito je zabranjeno hraniti izvođače!

Sunce mi kroz prozor zrakoplova naše moćne nacionalne flote (koja ima direktne linije prema 7 gradova u Europi!) ulazi kroz oči i razlijeva se kroz ostale tjelesne otvore, dok Suradnik i ja smo tresemo čaše ne bi li led što prije izgubio svoju neovisnost u viskiju, sukladno povelji UN-a. Ovaj put imamo ozbiljne namjere. Dosta je više bilo bančenja i iskorištavanja tih simpatičnih, ali priprostih zapadnih naroda, vrijeme je bilo da i ja nešto napravim za njih. Kad ja tamo završim, ima da stave takav moj spomenik na glavni trg da će i Hamburg i Bremen biti u hladu od njega, i to 24 sata. A onog ublehaša i šalabajzera Ernsta od Hannovera ima da maknu, i stave ispred grada da pokazuje sabljom u pravcu mog spomenika, kako bi turisti koji zbog njega dolaze u grad, a ne znaju gdje je, znali gdje je. Ljudi, ja imam viziju za taj Hannover: razvoj, kapitalne investicije, projekti, lunaparkovi, export, import, brodogradilišta, sanacije, stečajevi s preustrojem, benchmarking, inovacije, clubbing, mobing, koncert idola mladih u pudingu… sve mi je jasno kao dobar dan. I eto, zadnje kockice velikog Hannovera mi se sklapaju u glavi dok Suradnik i ja stupamo na aerodrom:

«Vidiš li kako plamte ona slova na ovoj trošnoj zgradi zračne luke, pjevaj sa mnom, slovo po slovo:

F – R –A –N – K- F – U – R –T»

Suradnik me blijedo pogleda i reče: «Frankfurt».

Ja: «Pa dobro jel tako teško?»

E da su to marljivi i pouzdani Balkanci, a ne Nijemci, primitivni neradnici, vucibatine i latentni hermafroditi. Jesu oni simpatični, ali priprosti nekako. Krvna osveta još vlada, još uvijek nije Porajnje oprostilo Bavarskoj težak genocid u Kölnu. Još uvijek su krvave saske ruke, a pogana pruska duša.

Al eto, što da se radi, Suradnik i ja svojim autoritetom i dignitetom uspijevamo izgladiti stvar kako bismo u najkraćem roku došli u Hannover, a ne Frankfurt. Kako bismo u međuvremenu ubili to isto vrijeme koje je navedeno iza među, sjedamo na, u njemačkoj popularni napitak, po imenu caffee. To je nešto kao jako loša kava, ali još gora, no još uvijek znatno bolja od sličnog američkog napitka – coffee (po obliku riječi i mjestu tvorbe, a to je nekakav aparat iz kojeg riječ curka neko vrijeme, vidljivo je da korijen vuku iz starobalkanskog). Pri tome smo se u razgovoru dotičemo bitnih vrhunaca, neprestano prijeteći da dohvatimo samu Bit, poput:

- kojoj se neimenovanoj osobi iz naše radne organizacije tijekom sistematskog pregleda na rendgenskoj snimci ukazao kišobran u području anusa;
- kojoj je neimenovanoj osobi iz naše radne organizacije suprug supruga, a ujedno otac i sestra, za što postoje i pismeni, a naročito usmeni dokazi;
- koja neimenovana osoba iz naše radne organizacije sjedi dok se tušira (!);
- koja neimenovana osoba iz naše radne organizacije upravlja mišem desnom rukom, iako se dobro zna da ljevoruka.

Napokon dočekujemo ukrcavanje, putovanje te iskrcavanje, i to ovaj put gdje treba, u Hannoveru. Vrijeme je da potražimo prijevoz. Ukazuje nam se jedan simpatični, crnomanjasti domorodac sa svojim trošnim kombijem koji se odmah nudi da nas preveze. Mi mu govorimo ime našeg Hotela, on jadan, ne zna. Mi mu dajemo adresu i kartu, on jadan ne vidi. I tako se, dijelom zbog njegovog autizma, dijelom zbog Suradnikovog rasizma, dijelom zbog mojeg hedonizma, ipak okrećemo alternativnoj ponudi njegovog svjetlijeg sunarodnjaka i ubacujemo našu vrijednu prtljagu u njegov Mercedes S klase i krećemo ka Hotelu.
Pitamo našeg vozača koliko se ima vozit. On onako šeretski: «E koliko, može deset kilometara, može dvadeset, a može i 50. Koliko god treba.»
Nato ja njemu: «Jel znaš što ima gore nego kad imaš tu svoju jutarnju erekciju?»
«Što?», upita on začuđeno.
«Kad imaš moju jutarnju erekciju», rekoh.
Čovjek odmah razumije dubinu situacije i stižemo u hotel za pet minuta, nakon njegove neobično brze vožnje.
U hotelu nas simpatična gazdarica koja saobraća isključivo lokalnim narječjem upućuje u naše prostrane sobice i mi smo vrlo brzo usnuli snom kako bismo bili spremni za sutrašnje naporne susrete s njemačkim gospodarstvenicima.
Rano ujutro, nakon dugog i mukotrpnog putovanja do sajma na kojem su se okupili svi Nijemci koji nešto znače na njihovoj gospodarskoj sceni, Suradnik i ja primamo stranke kako bismo razlučili bitno od nebitnog. Bilo je tu raznih ideja, da ne duljim, uglavnom stvari koje je naš napredni narod odavno prevladao, ali i nekih obećavajućih izuma.
Jednom malom kiselom Nijemcu, koji se osobito istakao, govorim da sutra donese domovnicu i dvije slike kako bih ga odmah upisali u naš registar kandidata za Balkansku uniju. Nažalost, u kasnijem klasifikacijskom postupku, kandidat je ipak odbačen kada je u okviru standardne procedure bio upitan da skine gaće i drži govor pred okupljenim narodom. Iako se mora priznati da je svojom britkom inteligencijom očarao žiri, narod je ostao nezadovoljen, a kao što znamo, prvo narod, onda inteligencija.
Do podne zatvramo većinu problema i dugoročno rješavamo nezaposlenost, zaposlenost, depopulaciju, infrastrukturu i kulturnu obnovu Hannoverovaca i red je da se nešto pojede. Odvode nas u lokalnu birtiju kako bismo malo okrijepili naše, umnim radom, iscrpljene organizme. Umak na carpacciu od prezrele svinje je odviše grudvast i blago bezukusan, dok je štuku u luku chef učinio nedopustivo predvidljivom. Da, kuhanje je tamo jednostavno loše. Vinska lista je štura i melankolična, tako da smo prisiljeni piti razvodnjenu bavarsko pivu dok razgovaramo s filipinskim veleposlanikom u Andori, koji je također u gospodarskim pregovorima na sajmu.
Nakon gastronomskog razočaranja krećemo razgledati grad. Mora se priznati da Nijemci imaju duha i znaju za zabavu, ali je njihov pristup odviše neodgovoran. Vlak, koji povezuje naš ekskluzivni hotel (udaljen 30ak kilometara od Hannovera kako bismo imali mir potreban za ogromni intelektualni rad) povezuje s centrom ide tek svake 4 minute. Nakon te nedopustive činjenice, dok smo se vučemo po pruzi brzinom od oko 150km/sat umorni smo od svog tog nereda, zaostalosti i neodgovornosti. Suradnik mi govori kako se nada da stvari nikada tako neće izgledati kod nas. Utješih ga rekavši mu da za to doista nema nikakve šanse.